Kratka povijest Štinjana

Štinjan se prvi puta spominje u rimsko doba kada je kao “Astinianum” bio poljoprivredno dobro pulskih Rimljana. Kasnije se selo nazivalo još Astinian i Stiniano te u vremenima pod Italijom Stignano.
Najranije naseljena mjesta bila su, još i prije Rimljana,  na današnjim brežuljcima Kašćuni, Kaštelir  i Špeh (Castiun, Castelier i Grosso). Ostaci tih naselja sačuvani su sve do vremena Austrougarske kada su na tim brežuljcima sagrađene vojne utvrde i položaji.
U vrijeme Bizanta, nakon pada rimskog carstva Štinjan je pripadao feudu “S. Apollinare” a potom pulskoj biskupiji.
U 13 stoljeću Štinjan zajedno sa Pulom i ostalim naseljima u okolini potpada pod Veneciju. Od rimskog carstva pa do tada Štinjan naseljava isključivo autohtono “latino” stanovništvo koje se slabo miješa sa doseljenicima.
Početkom 15 st. doseljavalju prve slavenske obitelji koje nastavljaju poljoprivredno tradiciju. U 16 stolječu stanovništvo je desetkovano kugom, mjesto je pusto i devastirano, a pred kraj stoljeća na poziv Venecije (1590) organizirano doseljavaju nove slavenske obitelji koje postaju i ostaju večinske sve do današnjih dana. U drugoj polovini 17. st. (1667) zabilježeni su upadi turskih vojnika koji su za sobom ostavili pustoš u ionako siromašnom naselju.
U 17. stoljeću je izgrađena i crkva posvećena Sv. Margeriti koja je i danas zaštitnica Štinjana. Štinjanska župa postaje samostalna početkom 18. st.
Nakon Venecije i kratke francuske vlasti početkom devetnaestog stolječa cijelo područje pada pod bečku vlast.
Kada je sredinom 19 stoljeća tadašnja austougarska vlast odlučila da Pula postane glavna carska luka sa brodogradilištem, Štinjan postaje veliko vojno gradilište. Tada su izgrađene sve i danas vidljive, a poneke i dobro očuvane utvrde. Nažalost graditelji su koristili i građu svojih prethodnika tako da su tada nestali ostaci gotovo svih predpovijesnih, rimskih i kasnijih utvrda, svetilišta, zidina i puteva koji su vodili sjevernom stranom pulske luke i povezivali štinjanska naselja na brežuljcima. Najviše tada uništenih ostataka građevina (zidine, rimska tvornica tkanine, terme, kupališta, svetilišta) bilo je na morskom potezu Valelunga – Monumenti – Zonki i brežuljcima iznad njih.
Osim vojnih objekata u to vrijeme izgrađeni su i Brijuni kao turistički centar (objekti – dijelovi  cijelog kompleksa postoje i na štinjanskom otočiću Jerolim čiji je kamenolom korišten za izgradnju utvrda i lukobrana).
Padom austrougarske pomalo propadaju i utvrde. Tridesetih godina prošlog stoljeća Talijani grade hidrobazu sa pratečim sadržajima (hangari, vojarne..) koja je koncem II svjetskog rata srušena a potom i desetlječima devastirana. Ostaci su vidljivi kao ruševine obale, objekata, tračnica, sustava za izvlačenje hidroaviona, popločani podovi hangara i rezervni objekti na otoku Kozada.
Nakon drugog svjetskog rata Štinjan je zbog Jugoslaviji strateške pulske vojne luke i zaštite Brijuna pod “nadzorom” JNA, u sjevernom dijelu pulske luke kojima se nije smjelo pristupiti  su mnogi vojno-pomorski objekti, a na brežuljcima Štinjana vojni osmatrački i topnički položaji. U tom periodu razvoj Štinjana je stao, većina teritorija i obale je pod vojskom, stanovništvo stagnira, bavi se poljoprivredom, ribarstvom ili radi u pulskim poduzećima.
Tek posljednjih dvadesetak godina započinje širenje naselja, postepena orjentiranost turizmu, a doslovce zadnjih nekoliko godina počinju, nakon stotinjak godina, prva ulaganja u infrastrukturu što je osnovni preduslov za daljnji razvoj.